Bavim se žanrovima i priručnicima jer su te literarne forme nekada bile prisutne u tiskanim medijima, a i danas nedostaju hrvatskoj literarnoj sceni. Domaće pisce koji pišu žanrove i priručnike usmjeravam prema publici, a njihov razvoj i afirmacija su joj izazov. Kod nas se pročita prosječno jedna knjiga godišnje, a pisci i publika udaljeni su više nego ikada - o piscima pišu oni koji vole puno čitati i baviti se pročitanim, dok publika želi brzo saznati koje knjige treba čitati i zašto. Rijetki su kritičari i novinari koji predstavljaju knjigu publici tako da je usmjere u prave ruke. Književni časopisi namijenjeni su uskom krugu čitatelja, često stručnih, a ne dopiru do široke publike. Žanrovi i priručnici pak namijenjeni su publici i pisani za publiku. Komunikativni su, nose često aktualnu poruku, bave se osjećajima ili nude usvajanje novih vještina potrebnih za prilagodbu. Kako se i zašto širilo čitanje, poznato je. Krimići i ljubići širili su se kada je pismenost postala masovna, a školovanje obavezno, kod nas u zadnjih 100 godina. Krimići i ljubići postali su omiljeni jer čitatelja vode u uređen svijet u kojem je kraj očekivano sretan, dok u životu nije uvijek tako. U ljubićima pobjeđuje ljubav, u krimićima pobjeđuje pravda. Ta iluzija dovela nas je do ove civilizacijske razine i možda nam je i dalje potrebna kako ne bismo odustali od svojih ciljeva i znali da se za njih vrijedi boriti. Domaće autore razvijam jer nisu ništa slabiji od stranih, koji iza sebe imaju moćne izdavačke mašinerije. Naše je izdavaštvo još u fazi manufakture i traži vlastite načine razvoja u informatičkom svemiru. No, domaći pisac ima što reći, često je aktualan i uvjerljiv, a nije zanemarivo ni to što opisuje naše gradove i ulice, bavi se našim navikama, domaćim temperamentom i običajima. Zato je blizak širokoj publici i može animirati one koji malo čitaju ili ne znaju zašto bi trebali čitati.